Rođen sam i odrastao u malom gradu u ruralnoj sjeveroistočnoj Victoriji. Vidio sam kako raste, smanjuje se tijekom suša i recesije i privlačnosti života u velikom gradu za mlađe generacije, a zatim ponovno raste s popularnošću života na zemljištu i ruralnog načina života. Ali nikad nisam vidio očaj oko stambenog prostora koji se događa sada i u proteklih nekoliko godina od početka pandemije COVID‑19. Zasigurno nikada nisam mislio da neću imati siguran smještaj i da ću posljednja desetljeća svog života provesti samo kao posjetitelj mjesta koje sam nazvao domom.

Gledajući unatrag, bilo je znakova da je nedostatak stambenog prostora počeo gristi, posebno tijekom ere COVID-a. Naš lokalni liječnik opće prakse otišao je u mirovinu i ne samo da se grad borio da dobije još jednog liječnika, nego i mještani nisu imali gdje živjeti jer su kuće za zaposlene ljude koji nisu imali vremena brinuti se o velikim blokovima tipičnim za naš grad bile rijetke kao kokošji zubi.

Odjednom je naša uspavana dolina postala popularnija nego ikad za posjetiti, živjeti i ulagati u nju i gledao sam kako cijene kuća rastu, dobivajući $200,000 i $300,000 više nego što bi bilo moguće prije šest mjeseci. Gledao sam kako i sve drugo raste. Struja, hrana i slično, uključujući vlastito plaćanje stanarine. Sve je poraslo, ali ne i moja uzdržavana mirovina.

Moje tegobe i bolesti značile su 90-minutnu povratnu vožnju do najbližeg regionalnog centra nekoliko puta tjedno radi liječničkih i specijalističkih pregleda, a borio sam se s plaćanjem goriva zajedno s troškovima liječenja i stanarinom.

Kuća koju sam unajmio bila je stara, teško ju je grijati, još teže hladiti i bila je potrebna opsežna popravka, ali moj je vrt bio prekrasan. Da posudim riječi pomoćnog radnika u BeyondHousingu, kuća jednostavno nije bila prikladna za smještaj čovjeka.

Kad sam otišao u BeyondHousing po podršku da pronađem mjesto za život, još uvijek nisam bio uvjeren da
Uklapam se u profil ljudi kojima su pomogli. Sada sam u svojim 70-ima i nikad nisam mislio da bi se riječi beskućnik odnosile na mene. Mislio sam da to znači da moraš biti na ulici bez krova, a ne da plaćaš više od polovice svog prihoda na stanarinu i da ti je krov više nego otrcan. Još uvijek se borim razmišljati o sebi tako i osjećao sam se posramljeno što bi itko mogao pomisliti da sam učinio pogrešnu stvar da dođem do točke u kojoj mi treba ova pomoć.

Ali tim u BeyondHousingu, od privatnog tima za podršku iznajmljivanju do mog novog upravitelja nekretnine, učinio je da se osjećam kao da postoji nada, da sam samo iznajmljivač koji treba negdje na sigurnom i pristupačnom mjestu za život i pomogao mi je shvatiti da nažalost postoje samo tako mnogi ljudi, osobito starije žene, koji se suočavaju s istom vrstom stambene krize kao i ja.

Dali su mi potporu da uđem na listu čekanja za viktorijansko stanovanje kao prioritetnog podnositelja zahtjeva i pomogli mi da pronađem prikladniji privatni stan za iznajmljivanje. Bilo je to zabrinjavajuće vrijeme, nikamo se nije postiglo s prijavama za najam. Ali kad su me nazvali i rekli da imaju BeyondHousing nekretninu, osjetio sam veliko olakšanje.

Prošlo je osam mjeseci otkako sam se uselio u ovu jedinicu. Još uvijek ne mislim da zaslužujem ovaj dom više od bilo koga drugog, unatoč uvjeravanjima. Vratio mi je kvalitetu života i duševni mir. Lijepo je imati taj osjećaj zajednice i susjedstva za koji sam mislio da sam ga ostavio kad sam se preselio u ovaj veći regionalni grad. Svi stanari koji žive ovdje u drugim BeyondHousing jedinicama paze jedni na druge. Svakako je dobar osjećaj znati da mogu ostati ovdje zauvijek.

Pozivam ljude da shvate da je društveno stanovanje slamka spasa, da svakome može zatrebati i da smo mi samo obični ljudi koji trebaju negdje sigurno za život, u stanovima za iznajmljivanje koje si možemo priuštiti. Trebaju nam svi — zajednice, vlade, velika poduzeća — da podrže organizacije kao što je BeyondHousing da izgrade više kuća. Ne samo ovdje u većim gradovima, već iu malim ruralnim gradovima, tako da možda sljedeća osoba u mojoj situaciji ima izbor ostati u mjestu koje je cijeli život nazivala domom, a novi ljudi koji žele živjeti i raditi tamo mogu isto.